08.02.2006., srijeda
Absentem Laedit, Qui Cum Humus Litigat
JA: Halo!
HL: Hej!
JA: Ho!
HL: Lets go!
JA: Dobar. Pa što ima? Što se radi? Ovo ono.
HL: Pa eto ništa, hvala na interesu. Traži se neka zanimacija. Teške me muke i odluke more. Igrati se na kompu ili gledat teve.
JA: Stvarno. Divim ti se kako iz dana u dan preživljavaš. Treba bit karakter i svaki dan donosit takve teške odluke.
HL: Jašta.
JA: Dabome.
HL: Ajd dosta. Nego, blogeru, da ja tebe nešto pitam.
JA: Uf, pitaj. Ovo će bit dobro.
HL: Kaj ste to Žaku napravili pa se nešto nervira?
JA: Kome?
HL: Žaku.
JA: Kojem sad Žaku?
HL: A koliko Žakova poznaješ, trupca ti neispiljenog!
JA: Debeljaka? Žaka? Houludeka? Te telefon, te internet, te Žak – Žaka?
HL: Tog Žaka. Glavom i podbratkom.
JA: Što s njim? Tko mu je što napravio?
HL: Bio je na teveju. Ono, nešto, Red karpit.
JA: Dobro...
HL: Netko je, kaže, radio treš enciklopediju.
JA: Dobro, pratim.. Vidio sam to kod Ribe.
HL: I sad su mu podastrijeli opis njegove veličine.
JA: Podastrijeli?
HL: Jest.
JA: Otkud si to izvuko?
HL: S teveja. A kaj misliš otkud. I onda nek mi netko kaže da teve zaglupljuje. Moš mislit. Moji će klinci gledat televiziju od trenutka kad počnu percipirat boje i likove.
JA: Percipirat? Podastrijeti? Bokte, tko si i što si napravijo Ludensu, majke ti.
HL: Ajd, sjaši i komentiraj Žaka.
JA: Da, što je Žak reko na podastrijete mu opise?
HL: Navodno se uvrijedio.
JA: Skandalozno.
HL: Piše da je debel.
JA: Što je naravno notorna laž.
HL: Jašta. On je samo pretio. Neš ti riječi. Pretio. Majke ti, čovječe, pomiri se s činjenicom. Debel si i fajrunt. Ko Majkl Džekson: "Ne, ne, ja sam bijelac!" Ista stvar.
JA: Jes našo usporedbe, Majkl i Žak. Svaka ti čast. Dobro da se nije vadio na teške kosti. HL: E, takve su mi izjave najdraže. Najteža kost na njemu je vjerojatno ona od konjske potkoljenice što mu viri iz usta kad si malo prizalogaji poslje ručka.
JA: Hehe... I što je još reko?
HL: Pa uglavnom, ono, ko se tu meni nešto našo govorit da sam debel i da neznam pjevat i šta ja znam.
JA: Pa je ono sam čuo da se nešto hvalio da su mu rekli da ljepo pjeva i to.
HL: O, ovna mu obrezanog, i meni su puno toga pričali kad sam bio mali. Aj zamisli da ti ta grdosija stane na put. Bokte, ima da te proguta u komadu. I kaj da mu kažeš. "Sori stari nemaš sluha"?! Isomiki, sljedeći put bi svjetlo dana ugledo kad se Žak digne sa zahoda.
JA: Ajd, molim te. Pa pjevali su, kao, on i ona mala nešto tipa džez ili nakaj takvo.
HL: Ko? Ivana Kindl? Pa čovječe, ta mala je godinama nastupala skupa s njim jer mu se jednom previše približila pa mu je ostala u orbiti. Gravitacija je kučka. A mala je umjesto da ide u školu i uči fiziku rađe džezirala okolo. I vidi što joj se desilo. Jedna neopreznost i završiš kao umjetni satelit.
JA: Vidim da si ušo u zonu. Ali ću te svejedno prekinut. To je sve? Moram polako gibat.
HL: Ne, ne, čekaj sad dolazi najbolje. Veli on, kaže, reče, taj Riba i ostali blogeri, da su frajeri i pošten hrvatski puk trebali bi mu podić spomenik.
JA: A? Zašto?
HL: Šta ja znam. Za zasluge?
JA: Koje zasluge?
HL: Pa ono, debel je, pardon, pretio i svejedno se pokazuje u javnosti?
JA: Ne bih rekao.
HL: E da, i nešto se homoseksualcima zamjerio. Možda zbog toga?
JA: Homoseksualcima?
HL: Da, nešto je kao reko. Pa su se oni uvrijedili. Ko što se on uvrijedio. Sad su svi uvrijeđeni.
JA: Iznenađeni i uvrijeđeni.
HL: Točno tako.
JA: A ne kužim što se to gej populacija pjeni. Morali bi bit sretni što su se našli na suprotnim stranama sa Žakom. Ja bih ga na svojoj strani htio samo na natjecanju u proždiranju živih krmača. Mislim da su više simpatija pobrali kao dio pučanstva protiv kojeg Žak ima nešto protiv nego da ih je pohvalio i reko kako su mu kul i fora.
HL: Složio bih se s tobom glede ovoga.
JA: Vidiš, digo je dosta prašine, možda se fakat ne šali kad veli da oće spomenik.
HL: Ma molim te. A i on isto. Pa, dragi moj Žače, i da se odlučimo sagraditi ti spomenik, reci ti meni, ODAKLE NAM MATERIJALA?! Sav kamen smo potrošili za obnovu porušenih crkava, a Željezara Sisak je već u dovoljno dubokim govnima pa da još prebacuje sedamdeset posto proizvodnje na izradu spomenika. A i kakav bi ti spomenik htio?
JA: Pa onako pravi udarnički. Razdrljenih prsa, u ljevici mikrofon, u desnici polmetarski sabvej sendvič sa svim prilozima, a pod vodenkonjskim mu nogama gej piramida ispaćenih faca nakon slušanja nekoliko tlačiteljevih hitova. Ruke da pokriju uši nemaju, jer im ih je šef parade pojeo s majonezom, kečapom i tartarom.
HL: ... Prekrasno, oči mi se zasuziše. Knedle mi stišću grlo. Ma maknut kralja Tomislava i postavit kneza Žaka da nas gleda. Bjež više iz tog vlaka, osjećam da ću se rasplakat, a ne želim da me slušaš kako jecam.
JA: Konjino.
HL: Ha, neka, lijepo smo se napričali. Vidim da ti je vani lijepo. Temperatura se digla na ugodnih minus dvanajst.
JA: Jest uživancije. Ajd budi mi zdrav i čio.
HL: Pa baš si frend. Do viđavanja.
|
05.02.2006., nedjelja
Amore, More, Ore, Humus
HL: ...
JA: Alo!
HL: ... ti majku!
JA: Ha?
HL: ... glup ... konjino ... Ha? Ej!
JA: Koji ti je?
HL: Ma pusti. Malo sam...
JA: Živčan? Ne bih nikad rekao...
HL: Ne preporučam dolijevanje ulja na vatru.
JA: Ok, onda, čime se to baviš?
HL: Malo se igram na kompu.
JA: O, iznenađenja li velikog.
HL: Kao što rekoh - sjaši! Nije mi do rasprave.
JA: Pa čega se to igraš tako intenzivnog?
HL: Ma neke aute vozim.. Da te pitam jedno pitanje, može?
JA: Ajde.
HL: Da li se ikad dogodilo da neki proizvođač automobila tuži proizvođača igre zbog, recimo, loše izvedenog modela auta u igri? Ili zato jer je auto od konkurencije u igri bolje napravljen od njihovog?
JA: Nisam čuo za tako nešto. Tako je loše?
HL: Pa recimo to ovako... Da imam para za mercedes...
JA: Što nemaš...
HL: Hmda. Dakle, da imam para za mercedes...
JA: Što nemaš...
HL: Pa Mihajla ti Šumahera, danas si baš hoćeš zaradit neku ozljedu, jel? Pusti me više!
JA: Hehe, sori, ajde nastavi...
HL: Romana ti Bošca... Elem, da imam para za mercedes...
JA: ...
HL: ... nakon ovog danas, triput bih razmislio i na kraju rađe kupijo rabljenog stojadina. A onom tko je radio fizikalni model za igru, želim isto takvo ponašanje na cesti vozilu hitne koje će ga vozit nakon što ga neki manje liberalan igrač nađe i propika malo nožom. Majke im!
JA: Ajd, ljepo sad, udahni, izdahni i deinstaliraj. Idemo malo o ljepšim temama.
HL: Ajd. Počni.
JA: Jesi smislio kud ćeš vodit malu na Valentinovo?
HL: Još ne.
JA: Pazi prijedloga. Prva liga. Jeftino i gotovo romantično.
HL: Pucaj.
JA: Vraćam se jučer navečer vlakom doma, ne?
HL: O, majko mila, trebo sam znat!
JA: Čekaj, čekaj... I stanicu prije moje, vlak normalno stane i sve pet. Uz jedan problem.
HL: Nadaj se. Imaš ti više od jednog problema, znaš?
JA: Ne, ne.. Ček. Vrata se ne otvaraju. I onda, čista romantika. Pogase se sva svjetla, i upale samo do pola, valjda neka pomoćna. Onak, prava intimna atmosfera.
HL: Da pogodim, samo iz torbe izvučeš pijaču, dvije čaše, crveno karirani stolnjačić i nešto slatko za zamezit, ne? Nije loše za vizualni dojam. A audio?
JA: Pa tu bi se dalo malo popravit.
HL: Da?
JA: Ako si, kao ja, naprijed kod vozača, odmah dobiješ i predstavu. "ALO CENTRALA! – A! – NEMAM NAPONA! - ... – DAJ INDUKCIJE! - ... – MA NOSI SE VIŠE!" Pa onda dođe i kontrolor "ŠTA JE! – NEMAM NAPONA! – NISU SE SVA VRATA OTVORILA! – ZNAM, NEMAM NAPONA! – JESI ZVAO CENTRALU? ŠTA VELE? – MA KRETEN, MAJKU MU...". I onda interakcija s pučanstvom "KAJ JE GOSPON? OĆEMO KRENUT VIŠE! – NEMAMO NAPONA! VIDITE DA NEMAMO NAPONA! – KAJ JA ZNAM, NISAM ELEKTRIČAR! – ONDA SE NE MJEŠAJTE! – A KAJ GOSPON, NISTE STRUJU PLATILI?" I onda se svi ti penzioneri krenu trgat od smijeha.
HL: Zgodno. Penzioneri. Pravo društvo za otfurat dragu.
JA: A čuj, u mraku ne vidiš nikog... I onda se svjetla konačno upale a penzići svi krenu komentirat i struju i vodu i vladu i sve.. I svi su si odjednom pajdaši ko da se znaju još iz NOB-a.
HL: Lijepa pričica, ali mislim da ću ipak malu odfurat na neko romantičnije mjesto. Na primjer, kod "Živodera" na ćevape. Di ćeš romantičnije provedene večeri od ćevapa i zajedničkog ispumpavanja želuca do ponoći? Malo mi se ne da vozikat okolo u prigradskom čekajući da mu ponestane napona.
JA: Uopće me ne cijeniš...
HL: Kad imaš tako dobre ideje za romantični provod. Nije čudo da si sam.
JA: Za tvoju informaciju...
HL: Ej, vidi ovo! Hamdo je opet na teveju! Koja faca, davao je autograme na cesti tri sata!
JA: Isomiki, pravi Džek taj Hamdo! Pa kolko ih je podijelio, bokte?
HL: Oko desetak, mislim. Slovo d mu malo teže ide. Bila se skupila velika ekipa oko njega, ali su se razišli nakon dvaest minuta kad je konačno dovršio prvi.
JA: Hehe, i onda meni nešto pričaš kako sam rasist.
HL: Kakav rasist? O čemu ti to? Samo ti velim ono kaj vidim na teveju.
JA: Moš mislit. Prije nego što padnu neke teže riječi, radije ću te ostavit samog s Hamdom i autogramima, i krenut polako doma, ok?
HL: Da, polako, nije da se imaš kome žurit, ne? Hehe...
JA: Joooj, Siniše ti Cmrka, sljedeći susret oči u oči će nam bit zanimljiv. Ponesi kutiju za prvu pomoć.
HL: A ti reflektirajući prsluk, majmune.
|
01.02.2006., srijeda
Fiat Iustitia Et Pereat Humus
JA: Spreman!
HL: Spreman?
JA: Spreman.
HL: Ha?
JA: Kaj?
HL: Molim? Koji ti je to pozdrav?
JA: Koji to?
HL: Pa spreman. Koji ti je to vrag?!
JA: Čitao sam neku knjigu o jezičnim savjetima u doba endeha, pa sam eto naletio na prabila za javljanje na telefon i dopalo mi se.
HL: Spreman?
JA: Spreman. Dobro, ne?
HL: Hmmm, dalo bi se raspravljat o tome. Ali mi se čini da je u to doba bilo nešto manje telefona, ne?
JA: A bili su oni na kurblu. Zlatna vremena. Trebali bi ugrađivat kurble na mobitele, da se mene pita. Fučkaš ti litij-ion, mangan-glupan, i ostale baterije koje drže od danas do smaka svijeta. Lijepo zavrtiš ujutro i fajrunt do navečer.
HL: Sad si zabrijo do kraja. Opet si bez kape izašao na minus petnajst?
JA: Ne u vlaku sam. Osjećam kako mi se mozak odmrzava polako..
HL: Da, dug je to proces.
JA: Pazi ti vlak na kojem sam sad. Piše na njemu da je službeni. Neš ti službenog vlaka! Kasni svaki dan minimalno pet minuta. Od starta do Glavnog ima pet stanica.
HL: Službeni.
JA: Kako može službeni vlak hažea kasnit? A kasni svako jutro. I samo dvaput dnevno vozi. I opet kasni. Kako možeš očekivat dolazak na vrijeme normalnim vlakom kad im njihov službeni redovito kasni? Mislim, tko iz hažea putuje tim vlakom? Službeno.
HL: Radnici ujutro?
JA: Moš mislit! Scena na Glavnom, dolazi haže radnik, vjerojatno onaj koji čekićem nabija po kotačima, "Dobro jutro šefe!" "Dobro jutro, Štef! Opet kasniš pola sata?" "Pa znate vlak mi je kasnio!" "Aha, dobro onda. Ionako si prvi došo." Dam se kladit da je hažeovcima zabranjeno vlakom dolazit na posao!
HL: ??
JA: Ali im je zato naređeno da vlakom idu doma.
HL: Zakaj?
JA: Pa kako vlak kojim idu doma obično kasni s polaskom par desetaka minuta, još se da nešto prekovremenog ubacit na kraj. ... Ma dosta mi je i vlakova i svega. Daj neku temu s estrade ili nešto.
HL: ... Čekaj... Evo, Ivan "udba me je zela" Mikulić je dobio parnicu zbog plagijatoriranja. Jadni li smo! I još veli "pravda je pobijedila".
JA: Pravda?
HL: E, jače li pravde! Sad se samo pokazalo da pravda osim što ne vidi, ima i ozbiljne probleme sa sluhom. Pravda! Dokle ćemo trpit tu hendikepiranu koku?!
JA: Ajde, molim te, pa to je samo simbol...
HL: Koji divlji simbol?!! Slijepa macka s vagom u ruci?! Mogli su tako i Rej Čarlsa iz heroinskih dana stavit ko sibmol! Slijep jest, vaganje količine supstanci za pojedini šut mu nije strana praksa, samo je nedostatak što ima sluha.
JA: Daj, molim te!
HL: Nije čudo da nam je svijet u banani. Kad ljudima veliš da ima Boga koji sve prati i kažnjava vječnim roštiljanjem u paklu, a oni i dalje rade sranja, koga može uplašit slijepa, i očito gluha treba s vagom u ruci? Nikog! Eto kog!
JA: Pretpostavljam da imaš rješenje?
HL: Jašta da imam. Treba nam novi simbol. Umjesto žemske s očitim fizičkim nedostatkom i vagom u ruci, nek novi simbol bude.... bude.... ha! Stiven Sigal s uzijem u desnici i katanom u ljevici!
JA: Renate ti Končić! Koji si ti luđak! I idijot pride! Otkad Stevo treba oružaja?!
HL: Ma znam, ali ipak, za svaki slučaj. Za nevjernike. Snimi scenu: suđenje Mikuliću. I.M.: "Poštovani suče, osjećam se..." S.S.: "Gospodine Mikuliću, riješimo to na duhovni, miran i miruljubiv način!", s tim da mu je od izgovaranja sredine do kraja rečenice, slomio obje noge i lijevu ruku, desnu iščupao iz ležaja i dobro ga išamarao istom, jednim potezom mu izvukao glasnice kroz grlo i na njima odsvirao početak "Born tu bi vajld" te mu iste omotao oko vrata i napucao ga van iz sudnice jer mu se ovaj usudio uopće obratit.
JA: Jest, Stiv je šef. Car. Da se otvori natječaj za Četvrtu Božansku Osobu, mislim da bi bio u najužoj konkurenciji. Čuo sam da je kod snimanja prvog filma slučajno pobio sva 43 kaskadera i statista. Golim rukama.
HL: Da, istina. A jesi znao da mu stavljaju ženske, djecu i neke kao suborce u film samo da produže radnju? U jednom od ranijih scenarija je bio kao sam protiv svih, pa je cijeli grad potamanio za 25 minuta. Cijeli grad! Loše dečke, dobre dečke, neutralne promatrače, djecu, starce, homoseksualce. Sad mu moraju neke koke i frendove slabiće stavljat u scenarij da ga uspore malo i produže film. Bokte, prvi mu je film trajao ko vipova reklama! Ljudi mislili da gledaju foršpan, a kad tamo - ono film, duže je na ekranu bila ona obavjest da kinematograf ne odgovara za izgubljene kišobrane!
JA: Konačno da se i mi u nečemu složimo. E, a glede filmova jesi ti znao da je onaj film kad bude u komi pa se nakon 15 godina probudi i pomori sve neprijatelje sniman po istinitom događaju iz njegovog života. Samo su morali malo preradit scenarij da ljudi mogu lakše povjerovat sve to i produžit stvar na preko sat vremena. A u stvarnosti se nakon što se produdio iz kome, riješio atrofije u dva dana. Sam. Bez ičije pomoći.
HL: E, baš si me razgalio danas, svaka ti dala, majmune. Idem nać neku kazetu s filmom i pogledat, onako s guštom. Ajd, gubi se. Čekaju me vrhunci svjetske kinematografije. Pod opsadom na brodu, Pod opsadom na vlaku, na klupi il u parku...
JA: Ček, imam još jednu stanicu za vozit se...
HL: Ne zanima me... Boook... Idem učit kako na najnasilniji mogući način duhovno promijeniti ljudski bitak..
JA: O Čaka li ti Norisa!
HL: Zadrži tu misao za sutra. Tu ima dosta štofa za raspravljat.
|
28.01.2006., subota
Veni, Vidi, Humus
HL: Jeste, dapače, ovdje ja! S kim imam čast?
JA: Neloše. Morat ću se i ja popravit za sljedeći put. Nego...
HL: Da?
JA: Reci dragička!
HL: Ha?
JA: Reci dragička!
HL: Dragička?
JA: Hvala. Jesi bio na blogu u zadnje vrijeme?
HL: Nisam, zašto?
JA: Pa, kužiš, ono, ne, imamo, zapravo ima čak i ljudi koji dolaze na stranicu i čitaju. Nemreš vjerovat!
HL: Pa zapravo i ne vjerujem. Ne bi ti bilo prvi put da lažeš.
JA: Kad sam ja to lagao? Ajde, Paracelzijusa ti!
HL: Neću sad ulazit u detalje da te ne sramotim, ali bilo je par priča. Ako se ne varam, nemaš nijednog prijatelja kojem nisi spasio život bar jedamput. Jel tako?
JA: ... Neka, ostavimo te priče i vratimo se blogu.
HL: Ne zanima me uopće. Još uvijek stojim kod toga da nije baš zanimljivo čitat što se na vlaku dešava, a pogotovo kad prenosiš naše razgovore u dužini mjerljivo s prvim tomom "Braće Karamazovi", dakle, "Braće".
JA: Ajde, majke ti Titove, o čem bi ti pisao? O televiziji koju gledaš od jutra do večeri?
HL: Pa, reći ću ti da na televiziji ima najmanje jednak broj pacijenata ko u prigradskom vlaku. Najmanje. Dajem organ da ih ima par redova veličine više.
JA: A jel? Ajde, što sad gledaš?
HL: Što sad gledam?
JA: Kaj? Malo nerazumljivo pričam? Gutam riječi? Pito sam te ljepo!
HL: Pa gledaj...
JA: Čujem te kak šaltaš programe! Znam te, ptico, dok si kromosom bila! Priznaj, što se gledalo kad sam smo počeli razgovor?
HL: Pa...
JA: Ajde, ne možeš me iznenadit, u mojim očima ne možeš past niže...
HL: Ajde, evo gledam Ju-gi-o... U svoju obranu mogu reć da se radi o krasnoj ljudskoj priči o prijateljstvu i...
JA: O majko, mila! Mislim da ću se ispraviti glede prethodne izjave. Moje su oči upravo dobile još jedan podrum... Tutankamona ti! Jua ti i Gia i Oa! Ajd sad barem znam da se ne moram previše pretrgnut kod biranja rođendanskog poklona.
HL: Skini mi se s grbače, Petra ti Vlahova! Šta da gledam u ovo doba, a?! Dobro jutro Rvacka? Rađe biram epilepsiju od japanskih crtića. Nosi se!
JA: I ti to uspoređuješ s dramama koje ja proživljavam svaki dan u vlaku? Ma bravo!
HL: Ovo je samo, onak, malo, ujutro. Pa bokte, niti ne vidim do televizora, koliko je rano!
JA: Dam se kladit da znaš imena svih likova napamet! Priznaj!
HL: Ajd, ne budali, pa ne gledam samo to... Ima drugih emisija...
JA: ??
HL: ... ček, evo, sad sam i ja dobio jednu ideju nad svim idejama.
JA: Nisi valjda!
HL: Jes, dabome jesam! Kako ti uvijek smišljaš neke igrice u kojima moram sudjelovat, eto sad ću i ja jednu.
JA: Ajd, da i to čujem.
HL: Predlažem da ovu raspravu okončamo jednom partijom po JuGiO pravilima i da konačno saznamo gdje su veći pacijenti, na teveju ili u vlaku.
JA: Moram ti priznat, ne zvuči loše. Samo što jedino papci ko ti znaju JuGiO pravila.
HL: Nemaš šta znat! Imaš likove i njihove poteze. Ko da bolje, taj pobjeđuje!
JA: Imam ja tu likova i likova, to bi moglo potrajat.
HL: Ajde onda, svako izabere tri lika. Jel može?
JA: Može. Taman tolko vremena imam.
HL: Ajde dobro. Ja ću prvi tako da ti malo popustim pa možeš birat svog pacijenta ovisno o mojem. Ali moj prvi napada.
JA: Raspali!
HL: Ajmo, odma svježa krv! Dino Dvornik u napaaaad!
JA: Slobodno se malo manje uživiš. Dvornik, a? Zgodno, imam ja protulijek. Pozivam u ring Debelu Babu s Cekerima!
HL: Zanimljivo, nema što? Dino vadi iglu iz džepa, valjda mu je ostala još iz vremena kad se malo pikao u ruku, i kreće u napad hepatitisom!
JA: Jači napad. Baba kombinira zadah iz usta, miris užeglog "domaćeg" sira iz cekera s kompletnim tjelesnim "bukeom" te topi i iglu i špricu i cijelog Dinu skupa s familijom. Poing! Un poa!
HL: Pošteno. Di sam išo birat Dvornika, trebo sam znat da je slabi kroner. Moja greška. Ajmo dalje, još nije gotovo... Hehehe... Biram Branka Uvodićaaaaa!
JA: Đizus, otkud si njega izvuko!
HL: Tako je! Kako DomoBranko osim sluha nema niti profinjen miris, a od kemikalija iz Babinog smjera štiti ga debeo sloj televizijske šminke koju koristi iako ga na istoj nema godinama, Baba nema šanse te ju isti tamburom koju je izvadio iz sakoa elementarno izmlati na mrtvo ime pjevajući "Širok šor...". Paf! Baba je u nokautu. Rezultat izjednačen!
JA: Moram taktiku promijenit. Ok, vadim Bijesnog Kontrolora!
HL: Kako on može protiv Branka?!
JA: Šališ se! Bijesni zna svaku epizodu "Diljem Lijepe Naše" naizust i tambura mu ne može ništa pa na DomoBrankov nalet uzvraća glavom na kojoj mu se tambura slama u ziljon komadića! Ali zato ima opaki bušač karata i živce na rubu koje mu je načela gospodična koja se vozi "samojednustanicumolimvasnemojteminaplatitnećuvišenikadmajketimajmunemenićešnaplaćivatidiutrikonjinojednašugava" te istim, bušačem znači, nalijeće na Branka te mu radi pirsinge po cijelom tijelu, počevši od Princa Alberta. Ovaj pada i krvari do smrti. Dos puntos za me! Da te vidim!
HL: Nisi loš, ali sad se spremi za veliki finale! Nakon Branka - Branka! Brankaaaaa Šepaaaaarooooović!
JA: Ive ti Robića!! ... Jel smijem ubacit još zadnji svoj lik da bude izjednačeno po masi?
HL: Nije baš po pravilima, ali ajde. Branka me još nikad nije iznevjerila.
JA: Baš si prijatelj. Ništa, vadim još onog Iritantnog Čiku s ratnim pričama i zaraznom kičmoboljom.
HL: Pih. Ajde napadni!
JA: Ok, dakle, kombinirani napad Bijesnog Kontrolora bušačem s lijeve polutke i Dede s desne polutke s pričama kako su četrestreće on i Boško Buha zubima razvaljivali bunkere i mitraljeska gnijezda, istodobno vukući Brankicu za rukav prenoseći joj sve moguće bolesti kičme, leđa i kostiju.
HL: Zirou points, stari. Branka odbija napade!
JA: A? Može se to?
HL: Neg šta! Kako joj je ispod kože sloj masti kao u prosječnog odraslog morža, bušač nema utjecaja, a pošto nema kičme i Deda se uzalud trudi. Na dedine ratne priče uzvraća vadeći papir za zadaćnice, onaj s crtom sa strane, iz znojnih joj njedara, te kreće čitat svoj zadnji lirski uradak na temu spašavanja punoglavaca u potoku Črnomerec i utjecaju istih na globalnu klimu. Posljedica je kroničan san Kontrolora i Dede. Kontrolor čak pokušava sam sebe održat budnim bušeći si rupe po tijelu, ali ne uspijeva te i on zakrmi snom pravednika. što ista, pročitavši sve do kraja, koristi da bi ih obojicu pojela. S odjećom. Od glave. Taaa-daaaaa... Slatke li pobjede!
JA: Koji si ti manijak, majke ti! Sva sreća da moram sić s vlaka... Ali, mogu ti reć, nije bilo nezanimljivo.
HL: Svejedno. Lu-hu-ze-heeeer... Miiiii smoooooo prvaaaciiiii....
JA: Ajd tiho više. Idem ja dalje, a ti dalje gledaj svoje crtiće. Dijete malo. Zdravo.
HL: Jel ja to osjećam nekakav sportski jal? Nudim ti ri-meč kad god hoćeš. Papak gubitnički. Ajd bok.
|
25.01.2006., srijeda
Humus Furor Brevis Est
JA: Alo?
HL: Ej, debeli!
JA: A?
HL: Rekoh, ej!
JA: O..
HL: Aj sej, HEJ!! Majke ti! Počni pričat više!
JA: Ček. Stani. Malo sam se zbunio.
HL: A jel? Ne bih nikad reko?
JA: Pa zapravo te nisam očekivao, kad već pitaš! Obično me se ujutro sjetiš, a sad je večer rana.
HL: Sad ćemo malo bit i izbirljivi? Malo ćemo određivat termine za razgovor, a? Malo se moram najavit dva dana prije da me uvrstiš u skeđjuel? Malo smo hoh, a? Frajeru?
JA: Ma daj, koji ti je? Kad smo zadnji put pričali u ovo doba? Nemaš nešto na televiziji sad kad pošten radni narod ide doma? Ha? Sanja? Zabranjena ljubav? Vila Marija? Vila Velebita? Vila me za srce ugrizla?
HL: Nosi se. A i susjed je namješto antenu pa sad gledamo kak snjeg pada. I to ne kroz prozor.
JA: Znao sam. Ali moram priznati, tajming ti je u najmanju ruku profinjen. Kako me uvijek nađeš na pravom mjestu u pravo vrijeme.
HL: Neću ni pogađat di si..
JA: I bolje ti je.
HL: Nisi već trebo bit doma?
JA: O, da... I to još kad. Ali neka. Nije da nemamo neku zabavu ovdje.
HL: Da?
JA: Baš stojimo kraj one kućice na Borongaju. Još uvijek ne kužim koja joj je funkcija i koji vlak tu stane. Dobro stoji onaj ujutro, neki službeni, ali to je druga priča.
HL: Znači, užvancija...
JA: Bome, jest. Pazi, čak ima ljudi unutra. Nešto čak i rade. Malo sam snimao ponašanje istih i došao do fascinantnih zaključaka.
HL: Ajd, obrazuj me.
JA: Kućica je zapravo katnica, i oni su ti na katu. Imaš unutra dvije spodobe. Čini se, muška i ženska.
HL: Ok, fino, jednakost spolovila. A ja mislio, haže zaostao.
JA: Jes, napredni su ko Sjeverna Koreja. I sad, pazi ti posla. Mi stojimo, a vlakovi po drugoj pruzi prolaze. Koliko sam uspio pohvatat uzorke ponašanja, jedno od navedenih uzme crvenu kapu i prije nego prođe vlak izađe van, kužiš, idu ti stepenice izvana do njih. Zatim, isprati pogledom vlak, eventualno kimne, ili čak mahne.
HL: Valjda pozna šofera.
JA: O, da! U mraku, a vlak piči osamdeset na sat. To su valjda oni željezničari superheroji, pa su ih stavili u čmar zagrebačke prigradskoželjezničarske scene da bi mogli svoje supermoći koristiti da prepoznaju vlakovođe i mašu im. Jes ti inteligencije, kupusa ti neobranog!
HL: Izidora ti! Bacim jedan komentar, odma skačeš! Šalim se, Stoke li ti i Nereda!
JA: Nda... Enivejs, kad vlak prođe, ovo se okreće na peti, ulazi u izbu i skida kapu. Zgodno radno mjesto.
HL: Po mom ćefu.
JA: I mislio sam da bi ti se svidjelo. Samo ne kužim po kom principu određuju ko izlazi. Nije baš neka vrućina vani.
HL: Bacaju novčić? Igraju na šijavicu? Par-nepar? Fli fla flu? Sik sak suk? Crvene rukavice? Zuje? Gumi gumi?
JA: Ajme! Sad bih ti opet nešto reko, ali neću jer imam neki filing da nisi baš daleko od istine.
HL: Ha!
JA: Možda bace brzu jednu partiju ajnca ili nešto... Ček, opet izlazi nešto. Ženska je. Ajde, teta, mahni i nama koji put, matere ti.. Điiiiiiiiiiiiiiiz, ne vjerujem...
HL: A?
JA: Sad nas je neki brzi pretekao! Kako to mrzim!
HL: Znam, reko si mi.
JA: Joooooj! Jesam ti rekao kako to mrzim?!!
HL: Znaaam, re-ka-o si mi...
JA: To je onaj za Beograd šta ide, majku mu. Čovječe, sad smo mi tu stajali petnajst minuta da bi propustili vlak koji će u Beograd doć s dva sata zakašnjenja. Beograd! Gladan sam, bokte!!! Oću doma!
HL: Oho, jel ja to naslućujem trunke međudržavne netrpeljivosti? I to prema susjedima našim, frendovima, ne?
JA: O da, kako ne? Trenutačno mi je neprijatelj svaka država koja sadrži grad u koji vozi vlak zbog kojeg moj stoji. To uključuje i Rvacku.
HL: O, pa još si k tome i antilokalpatriot! A zašto smo se borili u Zagori, na izvoru rijeke Čikole? Ooooj, Gojko, čuješ li ti ovo? Hehehe...
JA: Tarika li ti Filipovića, skini mi se s grbače! Samo mi ti fališ s takvim komentarima.
HL: Pa samo dižem atmosferu. Ne sviđa ti se?
JA: Mozak mi polako odumire od atmosfere, hvala... Evo, opet neko izlazi. Ajde, striček, milo nas gledaš, budi frend, budi Džek, mahni nam, prijatelju. Ajdeee!
HL: Ajdeeee...
JA: Toooooooooooo...
HL: Toooooooooooooo... Jeste krenuli?
JA: Ne. Još stojimo.
HL: ??
JA: Sad je neki prigradski projurio u suprotnom smjeru. Čudno. Dam se kladit da me neka baba u tom vlaku na mikrosekundu točno u oči pogledala..
HL: I?
JA: U pogledu sam joj osjetio cijeli Splitski festival emocija. Od prezira, valjda jer sam mlad i zgodan...
HL: Da, biće da je to.
JA: ... do nadmoći koja se može izrazit samo s "paaaaaapčinooooo, ja se vooozim, a tiii stooojiiiiiš, bleeeeeej". A možda mi se i učinilo. Ne znam.
HL: Meni se čini da ti sive ćelije polako mijenjaju boju. Deder se malo ošamari par puta.
JA: Misliš da će pomoć?
HL: Meni sigurno.
JA: Tukčino... Ajmo sad... Treća sreća. Koka je na vratima. Imam dobar filing. Čini se da ju prsti nešto svrbe. Ajde, mala, mejk maj dej! Diži ruke! Ajmo svi zajedno! Mahniiii, kuučkoo! Mahni! Toooo! Gooooooooooooooooool!!!! Kreeećeeeemo! Jiiiihaaaaaaaaa...
HL: Vidiš kako je tebi lijepo na tom vlaku. Ja toliko raspoloženja ne promijenim u godinu dana.
JA: Jes, vala baš mi je zakon. Sad ću te ostavit. Tu kreće omanje slavlje, pa nemogu nazdravljat šampanjom i istovremeno pričat. Kužiš, ne?
HL: Šatro. Ajd čujemo se.
JA: Aha, da.... ....da, striček, dajte još jedan prst natočite... kolko kapliiic, tolko leeet...
|
21.01.2006., subota
Nihil Humus Citius Arescit
JA: Izvolte?
HL: Oooo, malo smo se upristojili?
JA: Jašta da jesmo!
HL: Sad da čujem, što spremaš?
JA: Ha?
HL: Nemoj ti meni "ha?"! Znam da nešto mutiš! Ispljuni!
JA: Dobre sam volje, što ćeš. Na putu sam. Imamo dobro prolazno vrijeme. Kasnim možda tri minute, ma milina.
HL: Onda, danas ništa od opanjkavanja hažeovaca.
JA: Sori, čini se da ne. Kaj ima kod tebe, imaš što pri ruci pa da malo prokomentiramo?
HL: Evo listam neki stari prilog iz novina. U boji. Danijela Trbović daje savjete kako treba djecu odgajati.
JA: Molim?
HL: Neš ti savjetnika. "Pa čujte, s djetetom treba razgovarati i slušati ga"... Ma daj, molim te, treba ne izbacit muža na ulicu pred klincom, kravo jedna! Ajme kako mi dignu tlak! Uršula Tolj mi ide davat savjete kako trebam s djetetom postupat!
JA: Pa ima cura iskustva valjda, napisala knjigu i sve...
HL: Hanča šta se sa Severinom mjenjala na teveju ima iskustva! Kad ih rodiš 15 imaš iskustva! Šta mi ova ima davat savjete kako trebam s djetetom! "Joooj, vidi, ispalo dijete iz mene! Ko bi li se tome nadao?! Mislim da sam prva kojoj se to dogodilo, pa će budućim pokoljenjima dobro doć ako svoja iskustva stavim na papir i malo zadužim kompletnu svjetsku populaciju. Trlj-trlj ruke. Past će Nobel." Ma, moš mislit. Šta nisu Dinu Dvornika stavili?
JA: E majstore, to je tata! "Vidiš Ela, sad se tata bode iglom, to je ne-ne. Tek kad budeš imala 16 godina." Hrvatski Ozi Ozborn. Idol svih otaca narkomana! Primjerom pokazat! Zato su mu klinci takvi kakvi jesu. Čisti. Šatro.
HL: Jes, Ozi legenda! "Ruke mi se ne tresu od droge nego od Parkinsona. To! Di mi je dop?!" Državni praznik u Kolumbiji, čovječe!
JA: Znači, Paola Valić je na dobrom putu da bude ideal Hrvatske majke?
HL: Nego, samo bi sad trebala malo poduzetnički razmišljat i pokrenut neki rijaliti, to s narkosima očito prolazi. Nešto tipa: "Skidam ženu (s droge)". Ili "Mijenjam ruku".
JA: ...
HL: Što si utihnuo? Jel me slušaš ti uopće?
JA: Ček, gledam kako neka baka pokušava stić na vlak.
HL: Samo gledaš, je li samaritanče? Majmune jedan, Tome li ti Džounsa, pomoz baki, deder..
JA: A? Kako kad sam nutra... Čekaj...
HL: .... Šta sad radiš, majke ti?
JA: Ček, otvaram prozor... AJDE BAKO!!! MOŽETE VI TO!!!
HL: Nisi normalan.
JA: AJDE, AJDE, IMATE GA!! MALO KOLJENA DIĆ!! A? PA NISU VAM STAVLJALI KUK DA DOMA TRUNE NA KAUČU S VAMA! RAZGIBAJTE MALO TE LEŽAJEVE!
HL: ...
JA: AJDE VIŠE STARA!!! RUKE U LAKTOVIMA MALO SKVRČIT!!
HL: ...
JA: BACI TU ŠTAKU, VIŠE!!! VIDIŠ DA TI SAMO SMETA!! ... NEMOJ MI PO PETAMA TRČAT!! SAMO PRSTI!! AJDE, NAGNI SE NAPRIJED MALO!! TAAAAKO!!
HL: ...
JA: ŠTA SAD PLAČEŠ?! BOLI?! PA NISI PRVI NI ZADNJI PUT PALA U ŽIVOTU!! I MENE BOLI KAD TE GLEDAM, PA NE PLAČEM!! DIŽ SE!! ŠTA LEŽIŠ DOLE?!! ... DESNO SU TI U TRAVI OČALE!! JOŠ DESNO!! JOŠ!! E!!!
HL: ...
JA: AJDE STARA!!! RASPALI!! IMAŠ JOŠ SAMO TRIDSET METARA!!!
HL: ... ...
JA: A FUĆKAJ GA!!! NIŠTA, IDE VAM ONAJ IZ KOPRIVNICE ZA TRI MINUTE!!!
HL: ...
JA: NEMA NA ČEMU!!! DRUGI PUT ĆETE ZNAT!!! I RECITE DOKTORU ZA KUK DA VAM MALO GREBE KAD SPRINTATE!!! ŽIVJELI!!!
HL: ...
JA: Eto, današnje dobro djelo je učinjeno.
HL: Ti si kreten!
JA: Molim? Pa, evo, skoro je stigla! Da nema te šugave štake po koju se morala dvaput vraćat, i da nije zaronila onaj put, ziher bi stigla. Velim ti!
HL: Nemam komentara. Samo ti želim jednog takvog ko što si ti za kojih pedesetak godina.
JA: Ne kužim. Prvo mi veliš da pomognem, sad opet ne valja, koji ti je?
HL: O majmuna! Šta nisi, bokte, izašo van, signaliziro čiki da pričeka i pomogo baki da uđe nutra!
JA: Jesi normalan, vani je sigurno ispod nule?! I vjetar puše majke ti! I ko sam ja da zaustavljam vlak?! Ne bih živ doguro do Glavnog. A i jedva sam dočeko dan da kasnimo ispod pet minuta!
HL: Đizus!
JA: I još sam joj dao par savjeta! Da si vidio koja je to tehnika! Katastrofa! Peta-prsti. Na asfaltu. Nije čudo da su joj kuk mijenjali! Ruke nisko, koljena jedva diže. Velim ti, sad kad joj kuk namjeste, pa se vrati s terapije, biće mi zahvalna.
HL: Krasno. Nadam se da te nije netko čuo. Mislim da bi te linčovali!
JA: Šališ se! Evo cijeli kupe je navijao za baku. Pale su i oklade. I svi hepi. Osim tete koja je popušila cenera.
HL: Iz protesta ću ja sad prekinut razgovor. Doviđenja.
JA: Pa koji ti je?
|
18.01.2006., srijeda
Contra Vim Mortis Non Est Medicamen In Humus
JA: Molim?
HL: Jo!
JA: Jo i tebi! Kako visi?
HL: Dobaaar. Što se radi?
JA: Čeka se. Kakvo je to pitanje, uostalom?
HL: Kurtoazno? Onako više refleks nego pravi interes.
JA: Bravo. Jako lijepo.
HL: Što se čeka? Vidim, vani je ok vrijeme, nema magle, nema snijega, nema kiše, tlak je 101325 paskala, temperatura je doduše malo niža, ali je vlaga u normali...
JA: Nemam pojma.
HL: Nesreća?
JA: Moguće.
HL: Samoubojica?
JA: Samoubojica? De prestani s tim samoubojicama! Ko će ti se normalan ić ubit bacanjem pod vlak?
HL: Ko će se normalan ić ubit uopće?
JA: Nda, ono je bilo malo loše složena rečenica. Ali zapravo, kad malo razmisliš, netko tko se ide ubit pod vlakom ili natprosječno želi smrt ili natprosječno glumata.
HL: Oprostit ćeš mi, ali ne razmišljam baš o takvim stvarima.
JA: Ne, gledaj, ak ti dođe da se ubiješ, onako u afektu, to možeš doma napravit na sto i jedan način, ne? Zašto bi se išo bacat pod vlak? Zato mislim da se nikad ljudi ne bacaju pod vlak.
HL: Šališ se. Čitao ja u novinama par puta da je vlak pokupio...
JA: Ma pusti novine, Koste ti Andersona! Dam desno plućno krilo da je pravi uzrok tim nesrećama točan dolazak vlaka.
HL: A?
JA: Kužiš, lokalna ekipa koja svaki dan prelazi prugu zna kad koji vlak ide, a kako isti uvijek kasne ovi prelaze bez previše razmišljanja. I onda ti se koji put potrefi da vlak iz nekog kozmičkog razloga dođe na vrijeme a tip baš tad prelazi prugu misleći kako ima još sigurno deset minuta dok ovaj ne dođe i PAF!! Doviđorno! Sto posto!
HL: Zanimljiva teorija. Ne drži baš vodu, ali zanimljiva. A što onda u novinama pišu?
JA: A što će pisat? Zapravo, što će strojovođa reć "Nisam se niti ja nadao da ću u to vrijeme bit tamo"? Zato vele da se ekipa očito ubila... Zamisli ti izjave za novine "Zbog neočekivano točnog prolaska vlaka, koji očito niti žrtva nije očekivala..."
HL: Jest ti logika, čudo jedno! Ko u djeteta!
JA: Ma nemoj! Ajde, kako imam napretek vremena, ajmo jedan audioigrokaz uprizorit. Vidjet ćeš da sam u pravu.
HL: Ti si puko ko kupus! Audioigrokaz?!
JA: Ajde, ajde, samo me prati. Dakle, sad si ti neki tip, kao oćeš se ubit, i sad planiraš...
HL: Čekaj, zašto bi se ja htio ubit?
JA: Pusti to, nebitno, žena te ostavila, djeca te mrze, NK "Pušća" popušio u doigravanju četvrte županijske, vidio si novi spot Kolonije na teveu...
HL: Ok, sad se mogu uživjet. Moram osjetit malo pozadinu priče, ne? Ajmo dalje.
JA: Dobro, i sad si se ti odlučio, pošto to već dulje vrijeme planiraš, je li, ubiti. I to bacanjem pod vlak.
HL: Normalno. Ne bih ni htio drugačije.
JA: I kupio si vozni red. I to onaj pravi, sa svim vlakovima. Ne onu plahticu s prigradskim vlakovima.
HL: Jel mogu vozni red pogledat na netu?
JA: Joooj! Možeš, svejedno, zaš me prekidaš kad gradim priču?!
HL: Sori, o veliki maže pričanja priča.
JA: I našo ti "na netu" vlak koji ti prolazi predgrađem, blizu, i to brzi. Ak te brzi ne umlati po kratkom postupku, neće nijedan, jel tako?
HL: Tako je.
JA: Došlo vrijeme da kreneš. I spremio se ti polako i došo na prugu na vrijeme.
HL: Konačno! "Zbogom, oh okrutni svijete!"
JA: E, pazi sad. Vlaka nema. Gledaš na sat, trebo je bit već tu.
HL: Đubre.
JA: Normalno, kasni. Brzi iz Đekenješa. Taj nikad ne dođe na vrijeme.
HL: Mađari. Znao sam.
JA: I čekaš. I čekaš. I malo sjedneš kraj pruge. Pa onda malo legneš. I čekaš. I čekaš.
HL: ?
JA: Kadli! Čuješ nešto u daljini. Smijeh ti ozari lice, te skočiš na noge i spremno staneš na prugu.
HL: Jes, napokon! "Zbogom, oh okrutni svijete!"
JA: Ali, vlak te na vrijeme vidi, krene trubit...
HL: Ja se, ko pravi iskusni samoubojica, ne mičem. "Uzmi me, sotono, s ove Zemlje!"
JA: Ali, to je prigradski vlak. Vozi dovoljno sporo da tip skuži da se ne planiraš maknut i stane taman par metara od tebe. Šofer otvori prozorče i vikne "Makni se kretenčugo jedna zaostala! Kaj ne čuješ da sam ti trubio? Oš se ubit?"
HL: "Da, majmune jedan idiotski!! Sušta inteligencijo!! Što si stao, majke ti?!"
JA: "Pa ne mogu gazit ljude po pruzi! Ajd, makni se da mogu vozit dalje!"
HL: .... "Čekaj malo, jesi ti iz Đekenješa?"
JA: "Ne, trebali smo ga propustit, ali malo previše kasni pa da ja ne kasnim još više poslali su me prvog! Makni se!"
HL: "Gamad jedna! .... Ajd ništa, ti me onda zgazi!!"
JA: "Makni se, Pere ti Čobankovića! Nosi se! Sad moram javljat da kasnim! Kretenu!"
HL: "Ajde, pliiiiiz! Ajd, biću ti frend!"
JA: "Ma da! Pa da me šefovi peru što mi je prednja strana krvava i prošarana tvojim mozgom i zubima!"
HL: "Ma, ko će skužit?! Ostaviš vlak vani preko noći pa će ti ga klinci presprejat! Ono, Štijef rulz i to..."
JA: "Ti nisi normalan, majke mi! Pa stojim dva metra od tebe, da sad krenem ne bih ti ništa napravio!"
HL: ....
JA: ....
HL: ....
JA: Kaj je sad?
HL: Čekaj, trčim po pruzi, mičem se od vlaka. Samo malo... "EVO!!! JEL OVO DOSTA?!! IMA BRAT BRATU STODVAJST METARA!!! AJMOOOO!!! RASPALIIII! VOZIII MIŠKO! PO PLINU!!!"
JA: ... "KOJI TI JE?!! NOSI SE VIŠE S PRUGE!!!"
HL: "NEĆU SE MAKNUT DOK ME NE ZGAZIŠ!!!"
JA: "NEĆU TE GAZIT, MAJKE TI!!! MIČI SE!!!"
HL: "NEĆU!!!" I demonstrativno sjednem na prugu. Kakva je to država u kojoj se čovjek ne može bez problema bacit pod vlak?!
JA: Kako vidi da se ne planiraš maknut vozač otvara vrata putnicima koji izlaze i umlate te ko magarca. Čiča miča, gotov audioigrokaz. Em se nisi ubio, em si dobio batina ko nikad u životu, jer nema agresivnije osobe od haže putnika koji se vraća doma s posla vlakom što kasni pola sata. Jel sad vidiš? To ti je standardno kod pokušaja samoubojstva vlakom...
HL: Nisi normalan, velim ti ja! Cijelo ti vrijeme to govorim...
JA: Ali sam bar malo dokazao tvrdnju. Ti u životu nisi nikad ništa dokazao. Uostalom, nemam se vremena sad tu s tobom prepirat, moram ić dalje. Živ mi bio, i ne išao se bacat pod vlak.
HL: Idiote. A znaš da mi je došlo.
|
14.01.2006., subota
Humus Vincit Omnia
JA: A?
HL: A?! Kakvo ti je to započinjanje razgovora?
JA: A?
HL: Seljačino jedna! Nije te nitko učio pristojnosti? Gukni više!
JA: Što sad ti hoćeš? Malo sam se zamislio, pa nisam stigo odreagirati. Oprosti, što mi "Halo, ovdje Humus, što mogu učiniti za tebe, o gospodaru veličanstveni, u ovo kraaasno jutro" nije uvjetovani Pavlovljev refleks! Konjino!
HL: Neka, sad ćeš znat za drugi put.
JA: Baš si srce što se brineš za moj odgoj. Kaj ima?
HL: Eto, nema ništa pametno. Malo surfam, malo listam novine... Dosada pere. Kod tebe?
JA: Na vlakiću isto ništa novo. Kašnjenje smo već apsolvirali, ekipa u kupeu nije neka ekscesna... Jednom rječju, banana. Novine, veliš? Ima kakvih bombastičnih naslova?
HL: Ma ništa. ... Paola Valić se drogira.
JA: Ko je Paola Valić?
HL: Kaj ja znam. Neka pevaljka, mislim? Mama joj je neka urednica na HRTu.
JA: I ja bi se drogirao da mi neko od staraca bira program na HRTu. Jača vijest.
HL: Pa čuj, dobila je dva lista u novinama.
JA: Duplerica? Jel bar ima koja slika u toplesu?
HL: Njet.
JA: Neš ti duplerice! Pravu poruku šalje mladim hrvaticama. Nekad je bilo dovoljno pokazat sise i dupe za duplericu, sad se moraš pucat u venu. Katastrofa. Pevaljka, veliš?
HL: Jest. Hehehe... Umjetnica.
JA: Moš mislit. Jedino ako su joj ubodi u obliku djevice s djetetom. Dosta više umjetnika. Ajde dalje.
HL: Politika?
JA: Sport?
HL: Čekaj... Dinamo ide na pripreme u Tursku.
JA: U Tursku?
HL: Koja je to menadžerčina, taj Mamić. Kužiš ti koja se tu selekcija radi? Lijepo sve igrače otfuraš u Tursku, a kad se vrate, oni koji nisu pokupili ptičju gripu igraju, a onima koji jesu ionak je svejedno. Nema zle krvi. Samo bolesne. Genije, kažem...
JA: Pravo zboriš. Dalje?
HL: Janičin štap na aukciji dosegao neku cifru, sto i kusur soma kuna.
JA: Ideš. Čekaj, jel to onaj štap što joj je ispao iz ruke?
HL: Baš taj.
JA: Tko bi normalan dao tolko para za štap koji ne radi?
HL: Kaj ja znam. Ne piše. Ionak, to je za dobrotvorne svrhe, pare idu nekom invalidu ili nešto.
JA: Ajde dobro, bolje da mu daju lovu nego taj štap. Još bi poginuo čovjek.
HL: Kad smo već kod pogibanja, evo jedan na Dakaru...
JA: Hehehe...
HL: Čekaj, smješno ti je što je čovjek frknuo s motora?
JA: O čem pričaš? Slušam tu jedan razgovor. Na vratima vlaka. Komorna drama, jednočinka... Heh, i s glavolomkom na kraju.
HL: Da? Nešto dobro? Ajde, još nismo ništa danas načeli.
JA: Pazi, vlak stane. Vrata se otvore. Ženska, onak, zlatne godine, znači pedeset i kikiriki, bundica i to, ulazi. Neki mlađi tip ide van, ali je malo zakasnio tak da je ženska već zakoračila.
HL: Zaplet je ok. Nastavi...
JA: I sad slijedi dijalog. Ženska: "Kud se guraš, majmune jedan?!". Dečko: "Mama ti je majmun!". Ženska: "Tebi je mama mrtva kurva!!!". I ode tip dalje bez osvrtanja.
HL: I to je to? O jado...
JA: Meni je to odlično. Kultura na razini. I te tetice su mi zakon. Bundica, zlatni lanac, torbica s imenom, štiklice za koje bih morao dat pol plaće i jezičina koje se ne bi posramio prosječni nezaposleni autolimar. Bokte, ženska briše nos poskrivečki da ju netko ne bi vidio i pomislio kak je nepristojna. Strašno.
HL: Zlatna generacija. Bila prije trideset godina, kad su se ko mladež partije s Titom, Nehruom i Naserom vozili po Brijunima.
JA: Biće da je ta. Gotovo sam siguran. Mislim da sam joj vidio križić oko vrata.
HL: Znam, znam, to su sve stare priče. Reko si da ima i problem na kraju?
JA: Aha. Ajde, da te čujem. Ti si se naslušao uvreda u životu. Znam, jer te svaki dan počastim jednom. Presuda. Ko dobiva meč? Stara ili mali?
HL: Šališ se. Pa stara, normalno. "Mrtva kurva", čovječe! Ne možeš bacit nešto jače od toga.
JA: Ne bih rekao. Ja sam pak uvjeren da je mali dostojanstveno isprovocirao staru. Mali dobija uvjerljivo. Na bodove, ali uvjerljivo.
HL: Ma daj. Otkad je "majmun" jači od "mrtve kurve"? Nema šanse!
JA: Ali ako pogledaš, generalno je mali bliže istini. A znaš da zapravo istina najviše boli...
HL: Znam da ću zažalit, ali, ajde, elaboriraj.
JA: Nakon što mu je baba rekla da je majmun, on je zapravo, ukratko, jer u takvoj situaciji ne možeš duge držati govore, htio reći: "Da, gospođo, po nekim teorijama evolucije u koje sada ne želim ulaziti, a uzevši da u usporedbi sa periodom u kojem se pokušava cijeli proces evolucije sagledati, vremenski odmak majmuna od čovjeka kao njegovog nasljednika i nije velik, vi imate pravo, ali isto tako koristeći tu pretpostavku u jednadžbu ubacujete kompletnu ljudsku vrstu što na kraju, moram sa žaljenjem reći, uključuje i vašu cijenjenu majku".
HL: Joooj, filozofije. Kenjaš kvake.
JA: Očito je gospođin mozak ispaćen godinama kupovine u buticima i muke na što potrošiti novce muža bivšeg partijskog funkcionera, a sad vjerojatno direktora nekoliko tvrtki u stečaju, pa ne uviđa na vrijeme kompletnu problematiku te se na svoju sramotu spušta na najnižu razinu i vadi kontraargument iz vlastite srži trule do pakla.
HL: Čovječe... Opet si malo žabe lizao ujutro?
JA: K tome, mislim da je u tom svjetlu mali bliže istini nego baba. Otkud ona zna da mu majka nudi seksualne usluge za novac? K tome još i mrtva? Mali dobija! Čisto! A i ženska je prva počela.
HL: Ajme gluposti! "Mrtva kurva", sto posto! A dam se kladit da si sve izmislio da mi možeš tu neke filozofije prodavati! Priznaj!
JA: Nisam.
HL: Ajde priznaj. Neću nikom reć.
JA: Tako mi Indire i Vladić i Mujkić i svih auta koje joj je dragi prošverao! Odrezala si prste i njima riješila problem gladi u Africi i uzela Geldofu izvor prihoda ako lažem!
HL: Dobar. Nek ti bude. Fakat su malo ljudi pošandrcali s tim psovanjem i uvredama i svim. Jesi pogledao onaj film šta sam ti dao?
JA: Koji? Aristocrats? Jesam, kaj s njim?
HL: Navodno je to komedija. Ne znam, nisam se baš nasmijao previše. U najmanju ruku interesantna postavka za prosječni dokumentarac sa zagrebačke špice.
JA: Imaš pravo. Gledam i ništa. Mislim si, pa te stvari čujem svaki dan. Ko da su stavili kameru na trešnjevački i na kraju izabrali "d best of".
HL: Jest. Pas opći sa ženom? "....pas mater" čujem svaki dan po nekoliko puta.
JA: Konzumiranje fekalija? "Jedi govna" mi je omiljena poštapalica.
HL: A jesmo jadna nacija. Da to puste kod nas u kinima, ekipa bi tražila povrat para. "Nismo došli u kino gledat Globalno sijelo"! Pa sočnijih stvari čujem kroz prozor kad susjed priča klincima priču prije spavanja.
JA: Hmda, danas smo malo, onak, neveseli?
HL: Nek, nemoraš svaki dan stizat na posao s osmjehom na licu.
JA: Reneja ti Biturajca! Malo si previše pripisuješ zasluga za moje jutarnje raspoloženje, ha? Svejedno, idem ja dalje razmišljat o tome, a ti nemoj iščašit nešto gledajući teve i skidajući filmove s neta. Pazi na onaj žulj na guzici.
HL: Ha? Ne paše ti moj lajf stajl? Enrikea ti Iglesiasa i oca mu njegovog skupa s njim! A kad dobiješ friške filmove, onda smo si dobri? Papčino jedna! Skoro pa mi danas nisi digo živac, majmune, ali nisi izdržo!!
JA: Eto, sad mi je bolje. Čujemo se... Bokšić!
|
12.01.2006., četvrtak
Per Aspera Ad Humus
JA: Si?
HL: Ha? Si?
JA: Nema "hola!" i to?
HL: Danas ne. Danas smo ozbiljni.
JA: A? Otkad to? Ok, mogu ja i ozbiljno. Evo sad mi je vlak...
HL: Pusti vlak, majke ti! Bio sam ti na blogu neki dan.
JA: Jel? Pa lijepo od tebe. I?
HL: Šta "i"?
JA: Što kažeš na blog?
HL: Iskreno?
JA: Znam da ne bi drugačije išlo. Pucaj.
HL: Pa, dobro. Ali nemoj baš sve k srcu uzimati.
JA: Ok. Velik sam dečko. Pucaj.
HL: Ja to za tvoje dobro, znaš.
JA: Ajde, više! Doktora li ti Karakljajića!
HL: Ok. Ok. Ako se mene pita, to je, znaš...
JA: Da?
HL: Hrpa govana. Oveća. Al nemoj se ljutit.
JA: ?
HL: Pa, đumbira ti, šta moraš sve pisat?! I "halo" i "bok" i "de si, majstore" i "šta ima? - nema ništa"... Bokte, jedan post rastegneš ko Hasanaginicu i Veloga Jožu skupa.
JA: Pa ja to zbog dočaravanja likova, pozadine svake teme...
HL: Mani stvarnost i dočaravanje! Konjino jedna! Ko će ti to čitat. Jedva ljudi progutaju temu. Ajde dobro, rekoh, vlakovi, ok, može se kvalitetno pljuvat po njima i sve, ali brate dok stigneš do pljuvanja po hažeu dođe mi da potrčim na zahod...
JA: A umjetnička sloboda?
HL: Koja umjetnička sloboda, Fodora ti Mirka!?! Otkad si ti, molim te ljepo, umjetnik!?
JA: Pa ne baš umjetnik. Ali pišem, ne? Blog.
HL: Ajme majko! One tvoje prepiske razgovora po sjećanju su puno toga, samo ne umjetnost! Priznaj, gledo si teve ovih dana, pa si sad umjetnik, ko svi. Malo bi para digo državi, ne? "Ajde mi, državo, plaćaj staž i ostalo, ja sam ti, znaš, umjetnik, pišem blog". Iruda ti!
JA: Pa znaš da radim, ide mi staž, ne treba mi to...
HL: Ajd, ne kenjavi! Ćut! Jesi gledo teve? Koje su to face! "Jao, gledajte me, ja sam umjetnik, ne znam ništa drugo radit, dajte mi pare". Majmune jedan! Kako mi živac dižu!
JA: Ko ti sad živac diže? Veliš da nema umjetnika u Hrvata?
HL: Imaš pravo, ima umjetnika, ima ljudi koji su se školovali, ono glumci, i ta filmska i kazlišna ekipa, i to... Al kad mi se neki pjevač ide gurat, e, momentalno mi žila na čelu iskoči!
JA: Jes, vala. Čito ja u novinama...
HL: Kao, oni su zapravo nezaposleni. Nego šta da su nezaposleni! Radit treba! To što rade nije poso! Na burzu, marš! Tražio sam ti blog i naletim na tamo neku Terezu Kesoviju. Tereza Kesovija! Ej, koji umjetnik! A koka još traži da joj stan u Zagrebu daju zbog zasluga. Kojih, brate, zasluga?! U penziju marš, gdje ti je i mjesto! Trajvanom se vozaj po gradu ko i svi drugi!
JA: Ali ima...
HL: Pa, bokte, Sanja Doležal je umjetnica! Koja umjetnica! Šta je ona umjetničko napravila u životu?! Proživio sam tri najgore minute u životu kad sam slušao "Plavušu". "To sam sama napisala", veli ona ponosno. Ma dijete moje maloumno, hvala ti na informaciji, ne bi nikad reko. Ko će meni vratit tri minute? Znaš ti što sam ja mogo u te tri minute napravit? Ovako sam blejo u radio ne vjerujući ušima. Umjetnica! Gledaj sad. Jel ti se onaj tvoj rođo zaposlio više, ili je još klošar?
JA: Klošar, dabome.
HL: Ajmo namaknut jednu usporedbu. Tvoj rođo klošar versus pjevač-umjetnik. Samo me prati.
JA: Probaću, al danas si ko na ludim gljivama, znaš?
HL: Zabolje me. Jedna uobičajena dnevna rutina. Dizanje u dvanajst.
JA: Ovaj moj čak nekad i ranije. Već oko pola jedanajst.
HL: Bod za rođu. Slijedeće, kava u centru i pokazivanje obleke.
JA: Jest, ovaj skoći do "Mileta" na jednu ljutu i da prolista Sportske.
HL: Ista stvar. Ručak negdje u restoranu, normalno.
JA: Moj se snađe, dođe i k nama koji put.
HL: More. I sad slijedi slobodno popodne.
JA: Isto.
HL: Navečer kao izađu van ili idu u studijo radit "muziku".
JA: Tu ih rođo isto šiba. Ode opet do "Mileta", s ekipom se nalije ko majka i revu do fajrunta. Onda ga doma odnesu, iscrpio se čoek.
HL: Eto vidiš. Al čekaj, vikendom imaju koncerate. Pa pjevaju i skaču i sve to, pa se umore.
JA: Ma nemoj. Ovaj isto ide na koncerte. Prije se malo nalije i pjevat počne čak prije koncerta i pjeva kroz cijeli koncert, ko i drugi, sigurno i jače od ovih na stejđu, a kad se stanu naguravat dolje i đipat ko stoka, ovi gore se mogu samo pokrit ušima.
HL: Jel vidiš? Kužiš kaj ti pričam? I još bagra sluša šta im ovi govore! Ajmo ruke! Ajmo svi zajedno! Ma, marš! Pjevaj, kučko! I skini se! Šta sam davo sto kuna da pjevam?! To mogu i u birtiji! Umjetnici!
JA: Pa ček...
HL: Jesi ti skužio koja je to ekipa danas. Ljudi koji su nekad pisali pjesme, prvo su završavali fakultete, živjeli na kruhu i pašteti. A danas?
JA: A danas?
HL: Jeka, ha? Pazi, imaš tamo onu ženu, Vlaovićku, koja piše pjesme pjevačima. Kao, šta će jadna radit sama doma, u praznom stanu od petsto kvadrata koju je kupio muž fudbaler, pa od dosade piše pjesme. I onda mi se još ide hvalit kako ne zna note ni muziku! "Ja to sve po sluhu", veli. O sunce ti milo na prozorčiću! Djed mi je po sluhu gusle natezo pa je veći umjetnik!
JA: Ajde, dobro, skužio sam, smiri malo. Nastavićemo diskusiju drugi put.
HL: Jooj, sad sam opet sav živčan! Jel vidiš što mi radiš?!
JA: Sad sam ja kriv? Ti si počeo s blogom i umjetnicima! Enivej, moram dalje. Pozdravit ću te.
HL: Ajd dobro. E, čekaj, kaj sam ti htio zapravo reć.
JA: A? Ajde brzo.
HL: Daj izbaci uvod i sva ta sranja na blogu s pozdravima i odma u glavu. Velim ti, ovo sad ti niko neće čitat. Ovo velim, ko frend frendu.
JA: Oke, frend. Budem. Razmislio. Ćao, drugar.
|
09.01.2006., ponedjeljak
Homo Homini Humus
HL: Molim?
JA: Opalim te golim!
HL: A jesi dijete, majke ti... Opet si vidim dobre volje.
JA: Pa valjda jesam, nisam mogo spavat pa sam se malo ranije digo i stigo podic raspolozenje na razinu. Ti?
HL: Sta ja?
JA: Zvučiš mi malo čudnovato.
HL: Pa rano je, buraz! Ajde da se riješim. Opet vlak?
JA: Kako si samo pogodio? Već smo vodili ovaj razgovor?
HL: Ovako rano mi ideš živac dizat. Kaj je opet bilo? Čekaš na stanici? Vlaka nema? Zima ti je?
JA: Zapravo ne. Sve po voznom redu.
HL: Onda? To je to? Ajd, onda do sutr..
JA: Ali je jučer navečer kasnio kad sam išo doma.
HL: O Bože...
JA: Uz sve one vremenske nepogode, čini se da im i mrak smeta. Čovjek bi pomislio da jedan tako redoviti prirodni fenomen ne može nikog iznenaditi.
HL: Da pogodim. Ali ne i HŽ?
JA: Bingo! Ali mi zapravo nije smetalo to što njima smeta mrak. Čak i ja sporije hodam po mraku.
HL: I to je to?
JA: Znaš kako sam uvijek u onom naprijed dijelu vlaka, kod strojovođe?
HL: Aha...
JA: I sad su momci napravili gadnu grešku. Ostavili su vrata otvorena.
HL: Da, i?
JA: A kasne s polaskom 10 minuta.
HL: Da, i?
JA: Kak ne kužiš? To ti je kad se furaš po gradu ne gledajući kaj drugi rade. Normalno da se našlo par nervoznjaka koji su se išli raspitivat zakaj ne krećemo.
HL: I ja bih išao pitat.
JA: Znam da bi. Jer si neiskusan i neizživljen.
HL: Neizživljen? Ta riječ niti ne postoji. Uostalom, što si se uopće javljao kad me misliš vrijeđat?
JA: Pustimo to... Opće je poznata stvar da strojovođe pojma nemaju kaj se oko njih dešava. Oni samo čekaju da im crvenkapica mahne i da onda krenu.
HL: Crvenkapica?
JA: Aha. I onda ljudi idu njih pitat zakaj vlak ne kreće. Normalno, ekipa u prvi mah veli istinu: ne znam, ja vam nemam ništa s tim, ja samo čekam da mi mahnu pa da mogu krenuti.
HL: Pošteno.
JA: I onda normalno pristojni građani polude: "Pa kak ne znate! Pa tko zna ako vi ne znate! Kasnimo već 15 minuta! Znate da mi je mali doma sam! Moram doma doć do šest! Pa đubrad jedna! Isti ste kao oni u saboru! Samo pričate! Kuku lele, Franjo, ustani iz groba i riješi nas ovih majmuna! I Gotovinu su isto sredili! Bando jedna masonska!"
HL: Zgodno.
JA: Točno. Bude jako zabavno. Kraj takvih zaboraviš i kašnjenje i glad i sve životne probleme. Tad normalno onima u vozačkoj kabini pukne film i vele galamdžijama da je zabranjeno civilima boravak u kabini i naprave ono što su odmah trebali. Zatvore vrata.
HL: Pametno.
JA: I onda prestaje zabava. Naime, tip koji se izderao na vozača nije završio. Kud će sad s ostatkom materijala? A ima tako dobrih ideja. Opet Gotovina, pa zar smo se za to borili, pa banda lopovska, pa Gojko Šušak, pa da je meni pet minuta vlasti, pa jeste vidli kakve aute voze, pa jel znate kolka je meni penzija, pa bih ja sve njih u zatvor, pa lako se Sanaderu u autu vozit - nek proba vlakom doć na Sabor, pa i Mesić isto - mogo bi se bar obrijat tu i tamo - samo priča viceve, pa Karla Delponte - kučka jedna, pa četresdruge nije bilo kašnjenja vlakova, pa kako su se nekad djeca odgajala...
HL: Znači, standardne hrvatske teme.
JA: Nego. I onda u kupeu scena kao u školi. Tip se okreće i traži žrtvu kojoj će izložit ostatak materijala, a svi se meškolje i nadaju se nekom neiskusnom koji će napraviti kobnu grešku. Stvar koja se nikad ne radi u ovakvim situacijama.
HL: Kontakt očima?
JA: O da. A kako je ekipa koja se vraća s posla uglavnom skupljala iskustvo dugogodišnjim vožnjama, svi odjednom nađu neku zanimaciju. Vade se mobiteli, šatro se pišu poruke, iskusniji čak uspiju odglumiti poziv.
HL: I koga je našao da se istrese?
JA: Kog će drugog nego mene, idijota. Bio sam se zamislio nešto, pa sam kasno skužio da moram makar čeprkat po torbi. I tip me povuče, kao, za rukav i počne: "Jeste ga čuli? Veli da ne zna! Vraga nezna!"
HL: Hehehe, tako ti i treba. Jesi dobio porciju mudrosti?
JA: Njet. Imam tajno oružje. Jedno od rijetkih koje pomaže u tom slučaju. A najgore kaj možeš napravit je pokazat bilo kakav ineteres. Ili strah. To odmah namirišu. Onda si gotov! Gotov, kažem!
HL: Ti si lud. A šaka u vugla?
JA: Ne, hvala. Slušalice u ušima i vjerni mp3 plejer u džepu.
HL: Dobar.
JA: Naravno, čujem sve što se događa, ali stari to ne zna. On vidi samo slušalice u ušima i moju nezainteresiranu facu koja gleda kroz prozor.
HL: I?
JA: I ništa. Još je nešto, kao, počeo, ja zadržao poker-facu nezainteresiranosti i odignorirao posljednji napad mrskog neprijatelja. I još pri konačnom odlasku veli Čiča: "Balavac jedan nepristojni". Da, deda, da sam pristojan, išao bi okolo i ljude navlačio za rukav i pričao im kako sam s Titom i njegovim pesekom Bobijem, koji mu je bajdvej spasio život preko nekoliko puta, osnivao Jugoslaviju.
HL: Bravo ti!
JA: Bravo ja!
HL: Slava tebi!
JA: Slava me.. Ha?
HL: Čitaj: "Ne mogu te više slušat. Još je rano. Pusti. Me. Na. Miru."
JA: Votever, ionak moram dalje. Ajde, odmori se. Majmune.
HL: Ovo ti je najkvalitetnija rečenica danas. Ova prije majmuna, mislim. Čujemo se.
|
|
